da rezimiram
I mene kao i mnoge druge ovdje (i svugdje) pati debljina...udebljala sam se najviše u trudnoći i nisam uspjela skinut gotovo ništa. Čak ni nakon 2 godine..:(
I čituckam tako, postove svojih supatnica i mislim si, jebemti, pa ovo je sveopće ludilo, strahota. Da je moguće da nas tako može usosit vlastita samodestrukcija...Šta si čovjek sve čini. Zatvoreni smo u krugu vlastitog prokletstva neuspjeha i varljive utjehe hranom (koja prija samo dok ju jedeš. Te sekunde kad je gotov učitak, kreće čudovište "grižnja savjest" u svoj osvetnički pohod). Ali kaj je, treba reć glavnu stvar: ZAŠTO SMO DEBELI? Pa onima koji žele bit mršavi i mrze se zbog svoje debljine nije u pitanju čista ljubav prema hrani. Oni svojim činom nemara prema sebi i očajničkim prejedanjem samo deklariraju svoje mentalno stanje: U SVAĐI SMO, CURE, SAME SA SOBOM. :)
Ja sam u svađi sa sobom, definitivno. Mislim na jedno, radim i kažem drugo. Nemam hrabrosti reći što stvarno mislim. Nemam hrabrosti napraviti što želim. Da skiciram - napravila sam si hlače koje su krajnje neudobne, preuske i predugačke, krive boje i groznog dizajna. Al ih nosim, svaki dan, spavam u njima, živim u njima, sexam se u njima i ne pada mi na pamet skinut ih. Navikla sam se na njih, ne primjećujem više svoje nezadovoljstvo i tek ponekad vidim na drugome hlače kakve želim ja...hahaha.
Želim čuti malo priča o uspjehu! Hajde, ako vas ima, gimme some success stories!
Travovabec je...
...jutarnja rosa što vabi travu nebu pod oblake
što joj budi znatiželju za visinom
i obećaje dug i zelen život. :)
Što je tvoja rosa?
